Luke 11

1I kad se moljaše Bogu na jednom mjestu pa presta, reče mu neki od učenika njegovijeh: Gospode! nauči nas moliti se Bogu, kao što i Jovan nauči svoje učenike.

2A on im reče: kad se molite Bogu govorite: oče naš koji si na nebesima, da se sveti ime tvoje; da dođe carstvo tvoje; da bude volja tvoja i na zemlji kao na nebu;

3Hljeb naš potrebni daji nam svaki dan; 4I oprosti nam grijehe naše, jer i mi opraštamo svakome dužniku svojemu; i ne navedi nas u napast; nego nas izbavi oda zla.

5I reče im: koji od vas ima prijatelja, i otide mu u ponoći i reče mu: prijatelju! daj mi tri hljeba u zajam; 6Jer mi dođe prijatelj s puta, i nemam mu šta postaviti; 7A on iznutra odgovarajući da reče: ne uznemiruj me; već su vrata zatvorena i djeca su moja sa mnom u postelji, i ne mogu ustati da ti dam. 8I kažem vam: ako i ne ustane da mu da zato što mu je prijatelj, ali za njegovo bezobrazno iskanje ustaće i daće mu koliko treba.

9I ja vama kažem: ištite i daće vam se: tražite i naći ćete; kucajte i otvoriće vam se. 10Jer svaki koji ište, prima; i koji traži, nalazi; i koji kuca, otvora mu se.

11Koji je među vama otac u koga ako sin zaište hljeba da mu da kamen? Ili ako zaište ribe da mu da mjesto ribe zmiju? 12Ili ako zaište jaje da mu da skorpiju? 13Kad dakle vi, zli budući, umijete dobre dare davati djeci svojoj, koliko će više otac nebeski dati Duha svetoga onima koji ištu u njega?

14I jednom izgna đavola koji bješe nijem; kad đavo iziđe progovori nijemi; i diviše se ljudi. 15A neki od njih rekoše: pomoću Veelzevula kneza đavolskoga izgoni đavole.

16A drugi kušajući ga iskahu od njega znak s neba. 17A on znajući pomisli njihove reče im: svako carstvo koje se razdijeli samo po sebi, opustjeće, i dom koji se razdijeli sam po sebi, propašće.

18Tako i sotona ako se razdijeli sam po sebi, kako će ostati njegovo carstvo? kao što kažete da pomoću Veelzevula izgonim đavole. 19Ako li ja pomoću Veelzevula izgonim đavole, sinovi vaši čijom pomoću izgone? Zato će vam oni biti sudije. 20A ako li ja prstom Božijim izgonim đavole, dakle je došlo k vama carstvo Božije.

21Kad se jaki naoruža i čuva svoj dvor, imanje je njegovo na miru; 22A kad dođe jači od njega i nadvlada ga, uzme sve oružje njegovo u koje se uzdao, i razdijeli što otme od njega. 23Koji nije sa mnom, protiv mene je; i koji sa mnom ne sabira, prosipa.

24Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, ide kroz bezvodna mjesta tražeći pokoja, i ne našavši reče: da se vratim u dom svoj otkuda sam izišao; 25I došavši nađe pometen i ukrašen. 26Tada otide i uzme sedam drugijeh duhova gorijeh od sebe, i ušavši žive ondje; i bude potonje čovjeku onome gore od prvoga.

27A kad to govoraše, podiže glas jedna žena iz naroda i reče mu: blago utrobi koja te je nosila, i sisama koje si sao! 28A on reče: blago i onima koji slušaju riječ Božiju, i drže je.

29A narodu koji se skupljaše stade govoriti: rod je ovaj zao; ište znak, i neće mu se dati znak osim znaka Jone proroka; 30Jer kako što Jona bi znak Ninevljanima, tako će i sin čovječij biti rodu ovome.

31Carica južna izići će na sud s ljudima roda ovoga, i osudiće ih; jer ona dođe s kraja zemlje da sluša premudrost Solomunovu: a gle, ovdje je veći od Solomuna.

32Ninevljani izići će na sud s rodom ovijem, i osudiće ga; jer se pokajaše poučenjem Joninijem: a gle, ovdje je veći od Jone.

33Niko ne meće zapaljene svijeće na sakriveno mjesto, niti pod sud, nego na svijećnjak da vide svjetlost koji ulaze. 34Svijeća je tijelu oko. Ako dakle oko tvoje bude zdravo, sve će tijelo tvoje biti svijetlo; ako li oko tvoje bude kvarno, i tijelo je tvoje tamno. 35Gledaj dakle da vidjelo koje je u tebi ne bude tama. 36Jer ako je sve tijelo tvoje svijetlo da nema nikakvoga uda tamna, biće svijetlo kao kad te svijeća obasjava svjetlošću.

37A kad govoraše, moljaše ga nekakav farisej da objeduje u njega. A on ušavši sjede za trpezu. 38A farisej se začudi kad vidje da se najprije ne umi prije objeda.

39A Gospod reče mu: sad vi fariseji spolja čistite čašu i zdjelu, a iznutra vam je puno grabeža i zlobe. 40Bezumni! nije li onaj načinio i iznutra koji je spolja načinio? 41Ali dajite milostinju od onoga što je unutra; i gle, sve će vam biti čisto.

42Ali teško vama farisejima što dajete desetak od metvice i od rute i od svakoga povrća, a prolazite pravdu i ljubav Božiju: ovo je trebalo činiti, i ono ne ostavljati.

43Teško vama farisejima što tražite začelja po zbornicama i da vam se klanja po ulicama. 44Teško vama književnici i fariseji, licemjeri, što ste kao sakriveni grobovi po kojima ljudi idu i ne znadu ih.

45A neki od zakonika odgovarajući reče: učitelju! govoreći to i nas sramotiš. 46A on reče: teško i vama zakonicima što tovarite na ljude bremena preteška za nošenje, a vi jednijem prstom svojijem nećete da ih prihvatite.

47Teško vama što zidate grobove prorocima, a vaši su ih ocevi pobili. 48Vi dakle svjedočite i odobravate djela otaca svojijeh; jer ih oni pobiše, a vi im grobove zidate.

49Zato i premudrost Božija reče: poslaću im proroke i apostole, i od njih će jedne pobiti, a druge protjerati; 50Da se ište od roda ovoga krv sviju proroka koja je prolivena od postanja svijeta, 51Od krvi Aveljeve tja do krvi Zarijne, koji pogibe među oltarom i crkvom. Da, kažem vam, iskaće se od roda ovoga.

52Teško vama zakonici što uzeste ključ od znanja: sami ne uđoste, a koji šćadijahu da uđu, zabraniste im.

53A kad im on ovo govoraše, počeše književnici i fariseji vrlo navaljivati k njemu i mnogijem pitanjem zabunjivati ga, Vrebajući i pazeći na njega ne bi li što ulovili iz usta njegovijeh da ga okrive.

54